ponedjeljak, 05.03.2007.
...mir...
Sjedim...
Sustiže me gorčina... Bori se s osjećajem zadovoljstva...
U ovoj priči ja sam samo promatrač...čekam... da stvar bude gotova...
Želim... vidjeti zoru u predvečerje... osjetiti miris proljeća dok je zima...
Svi smo mi sebični... Volimo, a želimo posjedovati...
Sanjamo slobodu, a drugome vežemo krila i stavljamo povez... kako ne bi otišao, makar i u mislima...
Želim biti ovdje gdje jesam...
Ne zato jer se bojim promjene!
Shvatila sam da mi se sviđa nebo koje gledam... i tlo po kojem koračam...
Pronašla sam mir... kakav ti samo molitva pruža...
Želim ga dijeliti...
Baš s tobom...
Ostani...
Ako odeš, dođi...
Vrati se...
Uzmi dio mog mira...
Želim ga dijeliti...
Baš s tobom...
- 23:40 -
četvrtak, 08.02.2007.
jesi li...
Jesi li ikad maštala o zabranjenim usnama, zamišljala njihov okus i osjećaj topline kad bi dodirnule tvoje? Čuješ li ponekad neke zabranjene glasove i poželiš ih poslušati? Jesi li ikad poželjela otići i ne javiti se nikome? Gdje je granica poštovanja i uživanja? Koliko sebe trebam dati da ne povrijedim osobu do koje mi je stalo? Moram li podrediti svoj život "nepovrjeđivanju" drugih? Ili i ja imam pravo uživati? Odvažiti se i napraviti nešto što baš nitko od mene ne očekuje? Smijem li riskirati? Smijem li potaknuti događaje o kojima maštam? Što ako ne uspijem? Pa, barem sam pokušala. Ali kad stvari nisu crno- bijele. Mislim da bih možda čak i uspjela, ali jednostavno nemam srca slomiti srce. Možda je onda bolje živjeti donekle sretno i usrećivati druge, nego riskirati i pustiti cijelom jednom svijetu da se raspadne... Ne želim se zadovoljiti time, ali bojim se da će me drugi prezirati. Pa nek me preziru!- rekao bi hrabar dio mene. Možda zbilja postoji neizbježna sudbina i možda će se neke stvari svejedno dogoditi. Ja nisam jedna od onih koji ne vjeruju u sudbinu, samo joj želim olakšati posao. Mislim da ne možeš doma sjediti i pisati blog, samo da ubiješ vrijeme dok ti se ne ispuni sudbina. Želim biti hrabra, a ne želim poslije bježati od sebe! Želim potaknuti neke događaje, a užasavam se domino efekta! Nije da ja nisam zadovoljna stvarima kakve jesu, ali probudio se dio mene koji pita: " Može li bolje?" Ne znam mogu li ja dati tom "bolje" šansu. Možda se to javlja onaj obični, ništavni, ljudski dio mene koji i kad uživa mora tražiti nešto što ne valja. Zašto nisam kao drugi? Zašto moje želje ne zadovoljava kućica okružena cijećem u mirnom gradu, sigurnost i stabilnost? Možda trebam osjetiti da to mogu izgubiti kako bih ponovno mogla uživati u onome što imam... Možda... Znam da bi mnogi bili presretni na mom mjestu, sretna sam ja, ali nisam presretna, a želim biti. Želim da me opije euforija života. Mislim da nikad nisam pisala ovoliko riječi o nečemu što nisam napravila, i najvjerovatnije niti neću. Ali, takvo je moje srce- čim ostvari jedan cilj, smišlja drugi. Možda ovo što ja sad osjećam i nije jad, možda je baš to sreća koju ja sad ne mogu prepoznati. Možda...
- 11:39 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
srijeda, 10.01.2007.
...štafeta...
Evo, stiglo je do mene nešto, neka igra - štafeta. Nije to kako ona iz bivše nam i davne države, već neka drugačija. Koliko shvatih, trebala bih napisati pet stvari koje niste znali o meni, napisat pet web aplikacija koje su mi promijenile život i štafetu proslijediti drugim blogerima. Iskreno, meni je to tlaka. Ali, pošto mi je to proslijedila jedna meni jako draga blogerica, ne usudim se to ne napraviti. Žao mi je i svih onih kojima ću ja ovo proslijediti, ali kad je bal...
1. Ne znam što bih vam sad napisala o sebi. To sam ja- ImWHOiM. Do tog nicka sam došla sasvim slučajno kad sam se htjela ulogirati na jedan meni drag forum, a pošto su svi nickovi koje sam dotad koristila bili zauzeti, smislila sam si novi koji mi se jaaako sviđa i nipošto ga ne bih mjenjala. Ja sam zapravo djevojka od 21 godinu, studentica treće godine jednog deficitarnog zanimanja, i usprkos tome sa jako slabom perspektivom zaposlenja. Ljudi koji me znaju bi me najvjerovatnije opisali kako otvorenu i brbljavu. Iako otrcano zvuči- moj životni moto je CARPE DIEM!
2. Volim sanjariti! Jako! Volim se jednostavno prepustiti toku misli i dozvoliti im da me povedu na neko egzotično, zanimljivo mjesto. U suprotnosti tome, jako ružno sanjam. Odnosno, često sanjam jako realne, živopisne, krvave i brutalne snove. Slike u tim snovima su kaktkad toliko žive i uvjerljive, da sam cijeli dan pod dojmom. Najčešće su to ratni scenariji, ali također često su tema izdaja i prevara. Možda mi baš netko od vas bude mogao reći nešto o tome.
3. Imala sam razne hobije. Kao klinka bavila sam se plesom i pjevanjem, svirala sam tamburicu, bila sam i mažoretkinja, bila sam i dosta aktivna u zajednici mladih u svom mjestu kao članica jedne udruge mladih, izrađivala sam nakit od fimo mase, radila sam svijeće( mirisne, šarene, svakakve), crtala sam ugljanim štapićima, a u posljednje vrijeme najviše me opušta slikanje uljanim bojama na platnu.
4. Opčinjavaju me vile i sve u vezi njih. Sva ta tajanstvenost... Jednostavno me fasciniraju! Mislila sam si jednu vilicu i istetovirat, ali budem još vidjela. Zasad imam tetovažicu jednog malo leptirića!
5. Vjerujem!
U Boga, u život u svemiru( no nisam sigurna u kojem je obliku tamo), u duhove, u moć vlastite svijesti, u život poslije smrti, u to da ću se usavršiti u području u kojem to jako želim( ali, iskreno sad ne bih pisala o tome podrobnije), u ljubav, u prijateljstvo, u pravo na vlastito mišljenje, u različite izbore,..........
Za razliku od svih tih stvari u koje vjerujem, imam problema sa stjecanjem povjerenja u druge. Potrebno je jako dugo da nekome mogu pokloniti svoje povjerenje, a tako ga lako izgubim. I ono što najviše ne podnosim su LAŽI. Mislim da bih bila u stanju sve oprostiti osim laži.
5 web- aplikacija koje su mi promijenile život( iako mi to zvuči malo drastično, jer mi ne znače baš toliko, ali dobro):
1. www.google.hr
2. www.petrinja.com( odnosno forum na toj stranici)
3. blogovi( meni dragih ljudi i moj, naravno)
4. web- stranice( previše njih za nabrajanje)
5. još čekam neko ludilo da mi stvarno promijeni život
5 blogera kojima ću proslijediti ovu štafetu su:
1. meri
2. ejce
3. bambi
4. Drangulije i svašta nešto :-)
5. Dicentra
- 22:23 -
utorak, 09.01.2007.
...crta je podvučena...
Počela je nova godina... Rađaju se nova nadanja, očekivanja, želje,...strahovi...
No, sad ne želim razmišljati ni o čemu negativnom, želim "klišejski" otvoriti novu stranicu... u boji... sa mnogo slika... i prepunu toplih, mirisnih riječi...
Želim jutra bez imalo magle, s dugom u prozoru... Želim dan ispunjen smijehom... Želim večer s osjećajem zadovoljstva i ispunjenosti... Želim osjećati ponos kad znam da napravim nešto dobro...
Želim da se svima dogodi nešto predivno, nešto o čemu su potajno sanjarili, i tako žarko željeli...
Želim više hrabrosti i odvažnosti u svom biću... Želim ponavljati dobre odluke, a loše ne želim zaboravitii već učiti iz njih...
Možda ovaj polet potraje, a možda ga ugasi vrijeme koje tako brzo prolazi...
Možda se ja neću dati...
Imam neki dobar osjećaj... Za ovu godinu... Za ovaj život... sada...ovdje...
Mislim da ću biti odvažnija, sposobnija,...
Da ću više raditi na sebi...
I svom odnosu s drugima...
Mislim da ću se usuditi ono što oduvijek pokušavam, i da ću dospijeti dalje od pokušaja...
Znam da ću učiti- o sebi, o drugima, o stvarima koje me zanimaju...
Imam neki dobar osjećaj... Za ovu godinu... Za ovaj život... sada...ovdje...
Želim da potraje...
I hoće!
Znaš li zašto?
Zato jer JA tako kažem... jer mu neću dati da ode...
Imam neki dobar osjećaj...
A ti?
- 23:13 -
nedjelja, 24.12.2006.
Sretan Božić svima!!!
- 12:30 -
nedjelja, 17.12.2006.
?????????????
Jesu li te ikad razočarali, oni koje voliš? Jesu li te ikad povrijedili, oni kojima je stalo do tebe? Jesi li ikad osjetio kako ti bol razdire tijelo, a tuga preplavljuje um? I sve što vidiš ne postoji, a sve što želiš je ostvarivo, a opet tako daleko? Jesi li se ikad budio uz mirise sjete? Jesi li kad tražio svoj put u pijesku? Jesi li se ikad veselio samoći, jer u njoj pronalazš mir? Jesi li ikad poželio da ti prestanu navirati pitanja, te da pronađeš odgovore? Što bi se tad desilo? Bih li postojala? Ja? Prepuna pitanja? Bih li izgubila smisao i postala dio neizdiferencirane mase? Očekuješ li snijeg kako bi ti hladnoća zamrznula suze na licu? Glumiš li sreću? Želiš li potajno biti nečiji rob, kako ne bi morao odgovarati za vlastite postupke? Želiš li krila? Misliš li da je ovo tvoje vrijeme? Pitaš li se kako bi izgledao život ljudi koji te okružuju da nikada nisi postojao? Ili da sad, odjednom, prestaneš biti? Da te nema... Kuda bi otišao da moraš bježati? Želiš li vratiti vrijeme? Izbrisati nešto? Pitaš li se kako te drugi doživljavaju, dok su sami sa svojim mislima?
Zapitkuješ li se neprestano kao i ja?
- 15:34 -
petak, 24.11.2006.
"Možeš imati ogromno bogatstvo, čak i zlatne planine, ali ako nisi zadovoljan, neće biti mira u tvom srcu."
Paramahamsa Swami Mahesvarananda
Zapitaš li se ikad što pokreće svijet? Tko ga pokreće? Ljudi, naravno. A što pokreće njih? Voljela bih da je odgovor na to pitanje jednostavan i obojan idealizmom, te da glasi ljubav, prijateljstvo ili nešto slično... Postoji nešto na ovom svijetu bez čega nitko od nas ne može( štogod rekao), a što se meni ponekad toliko gadi. Novac. Shvaćam da je neophodan i da današnje društvo ne bi bilo nalik onome čemu je da ga nema. Shvaćam i da je novac razlog događanja nekih lijepih stvari. Ali što mogu kad mi smrdi? Neke stvari oko novca jako smetaju. Znate li onu vrstu ljudi koja bez obzira na to koliko novca ima stalno, ali stalno naklapa o tome kako ga nema. Jedna takva osoba me i inspirirala da napišem ovo. Znam da je bez novca teško, svaka čast onima koji preživljvaju be znjega. Iako i oni ovise o njemu, samo na neki kompliciraniji način. Ali, eto, znam vam ja tako jednu osobu koja stalno o tome kako nema novca. Te nema za ovo, te ne da toliko novca za ono, stalno o tome. To stvarno može biti frustrirajuće. A recimo da živi iznad prosjeka ove bijedne države iako joj je očito fetiš prikazivati se kao neki "siromah". A tek ona pitanja:" Pa otkud tebi za ovo?" Pa šta te briga!!! Odrekla sam se nečeg drugog, štedila sam, neki drugi ljudi su se odrekli nečeg kako bih si ja to mogla priuštiti! Mislim, kao da sam toj osobi uzela iz džepa i kupila si nešto. A što me najviše živcira je činjenica da se ja stvarno ne želim žaliti na to da nemam novca, smatram da dosta dobro živim, pa kako je onda moguće da netko tko ima više od mene može biti toliko nezahvalan i bezobrazan. Ako se samo malo osvrnem oko sebe, vidjet ću koja je sreća da živim ovako. I tako ja kipim u sebi dok slušam još jednu priču o besparici, i razmišljam bih li trebala nešto ovog tipa reći i toj osobi? Što da radim? Žalosno je što novac pokreće svijet. Ali to tako jest. Žalosno je što ne živimo u svijetu razuma gdje ima svega za sve i svatko si uzima što mu treba. Samo što će uvijek biti ljudi kojima će uvijek trebati, koji će ti uvijek zavidjeti što je trava u tvom dvorištu zelenija, a bit će ti "iskreni" prijatelji. Zašto je meni nešto tako "nevažno" u emocionalnom svijetu obojalo drago li osobu sivo-crni+om bojom? Očito je da novac zadire i na područja na koja ne bi trebao. Novac ovoga puta nije kupio moju ljubav( ne kažem da to netko čini ili uopće može činiti), već je stvorio neku nervozu i napetost u jednom bliskom odnosu. Nije novac mutirao pa kontrolira nas, nego mi potajemo gladni monstrumi koji kontroliramo svijet i sebe, te dajemo preveliku moć nečemu što je prvotno osmišljeno kao nešto što bi trebalo olakšati život. Kad nam je dosta? Kad ćemo reći: " Ja imam dovoljno i iskreno mi više ne treba." Mislim da tu rečenicu neki nikada, bez obzira na to koliko imaju, ne bi mogli izustiti. Teško je. Žalosno je što se zbog tog komadića papira ljudi ubijaju, prekidaju se prijateljstva, ljubavi nestaju... Apsurdno je što ja ne želim davati novcu nikakvu moć osim ekonomsku i gospodarsku, a dirnuo je neku žicu u mom srcu koja je počela proizvoditi neke tužne zvukove, jer, očito sam shvatila da sam i ja pokleknula. Pred stvari. Sad me sram. Zašto novac nosi tolike probleme? Zašto novac ne služi nama, nego mi robujemo njemu? Zašto prodajemo vlastita tijela za papir? Zašto putem medija jedni drugima poručujemo da sreću pronalazimo u novcu kojim kupujemo ono što je "trendy" i "in", a ne ono što nam treba ili nam se sviđa? Nije li bolje uživati u onome što imamo, nego razmišljati kako zaraditi za nešto što je nama nevažno, ali je ipak "must have" ove sezone? Kad bi barem svi bili u nekom smislu realni, skromni i mirisali na tople osjećaje.... Kad bi...
- 14:58 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
nedjelja, 19.11.2006.
...teško je...
Teško je biti u gužvi, a biti sam. Teško je razumijeti nekog, a ne razumijeti ništa. Teško je šutjeti, a u sebi vrištati iz petnih žila. Teško je gledati, a držati oči zatvorenima. I teško je govoriti, a riječi ti samo nestaju, odlaze, lutaju... Nije lako tražiti, i pronalaziti ono što te ne zanima. Teško je izmicati, a željeti ostati. Teško je voljeti, a biti razočaran. Teško je biti iskren, kad svi očekuju glumu. Teško je namirisati zimu, dok je jesen sveprisutna. Teško je osluškivati gromove, kad se kiša ne vidi, ne čuje, ne osjeti. Teško je težiti boljem, kad si okovan nevjericom i zavišću. I teško je, a opet je tako jednostavno...
- 17:27 -
četvrtak, 09.11.2006.
Razmišljaš li kad o tome što je ispod zemlje koje hodaš? Razmišljaš li o kostima koje čuva ta zemlja? Pitaš li se čiji prah gaziš? Kuca li u njemu srce? Osjećaš li prisutnost duša onih koje ne vidiš, a razmišljaš o njima? Misliš li o smrti? Ili se smatraš besmrtnim? Planiraš li budućnost? Osjećaš li miris tuge kako se širi? Vidiš li suze koje netko krije? Gutaš li svoje osjećaje ne bi li ispao snažan? Misliš li da smrt donosi kraj? Vjeruješ li u sudbinu? Želiš li ruže na svom grobu? Misliš li da je život nebitan? Vidiš li prazan grob kad sklopiš oči? Očekuješ li svjetlo na kraju tunela? Pravi li ti samoća društvo? Saginješ li glavu i rukama grliš vlastita koljena? Boli li te gubitak nekoga tko ti je bio drag? Hrani li se netko tragedijama, pa se zato moraju dešavati? Smeta li te prolivena krv? Osjećaš li kako bodež prodire u tvoje misli?
Ne znam čini li ti se ovo morbidnim, ali trenutno mi misli putuju nekim tamnim putevima. Vode me k sjenama preminulih. Moram se zapitati! Moram postaviti tisuću pitanja. No, jedno ne želim... Ne želim pitati "zašto" jer ne postoji odgovor na to pitanje. Neću ga ni tražiti. Oprat ću gorkost koju osjećam svim osjetilima, jer želim okusiti istinu kako bih mogla osloboditi svoje misli za nešto vedrije, a srcu dopustiti da osluhne kraj ove priče... I oprostiti se...
.....................................................................................................
- 16:52 -
četvrtak, 02.11.2006.
jer ništa nije kakvim se čini...
Možeš li u mom osmijehu naslutiti tugu? Možeš li namirisati umor iza sjaja mojih očiju? Nazireš li sjetu u mojoj kosi dok je nježno miluješ prstima? Možeš li pojmiti savršenstvo u mom ožiljku? Možeš li pronaći smisao u ovim nepovezanim riječima? Jer ništa nije kakvim se čini... Ni ove riječi, ni ove misli... Jer ni tuga nije tužna ako imaš nekog tko je osjeća s tobom. Ni zima nije hladna ako imaš nekog uz kog ćeš se priviti. Ni uspjeh nije sreća ako ti nema tko čestitati. Sve više vjerujem da ništa nije kakvim se čini...
To ne mora nužno biti loše...
A ni dobro...
To jednostavo tako je...
Pusa svim onim meni dragim ljudima koji sad imaju rođendane!
Pogotovo onima koji slave dan dolaska na ovaj svijet kad i ja, 4.11.!
- 19:11 -
ONI KOJE JA RADO ČITAM...
